IN STORE  in your country  
BiH
Trendovi
17.04.2020.

Zašto nekima teže pada #stayathome izazov?

Situacija u kojoj smo se našli, psihološki rečeno „nije normalna“ te je očekivano da će reakcije i ponašanja ljudi biti iracionalni

Autor: Jelena Vukelić
Insight Expert
Spark Analytics

U mnoštvu različitih tekstova, objava, brojki koje se mijenjaju iz dana u dan, različitih informacija u vezi sa aktuelnom situacijom COVID-19, pažnju mi je privukao intervju sa Frenkom M. Snoudenom, profesorom historije medicine sa Jejla. On pravi jedno interesantno zapažanje, ističući da svaka pandemija pruža ogledalo čovječanstvu, suočavajući nas sa onim što u datom trenutku predstavlja našu suštinu. Historijski gledano, u vremenu pandemije skloni smo da preispitujemo, pa i redefinišemo naš odnos prema životu, smrti, zajednici, okruženju.

Pored biološkog, pandemije predstavljaju i svojevrsan socijalni fenomen, odnosno razvoj i kontrola pandemije u velikoj mjeri zavisi od ponašanja koja smo skloni da preduzimamo. Ipak, različite grupe ljudi će pokazati različit stepen sklonosti ka ispoljavanju određenih ponašajnih obrazaca. U tom smislu i kada se donesu preporučene mjere ponašanja, možemo da primijetimo kako ih određene grupe slijede i pridržavaju ih se, dok imamo i one koji preporučena ponašanja izbegavaju, imaju otpor prema njima ili ih čak krše.

Iako svaka pandemija predstavlja globalni fenomen, zajednice neminovno reaguju lokalno – u skladu sa specifičnostima koje su u njih utkane, tako je na primjer dosta blisko intuiciji da ljudi sa Balkana neće reagovati na isti način kao ljudi iz skandinavskih zemalja, niti će mjere koje se primjenjuju u Aziji podjednako biti primjenjive u Evropi. Ove specifičnosti se odnose na demografske, socio-ekonomske i kulturološke faktore, koji boje načine suočavanja zajednice, sa fenomenom kojim smo globalno zahvaćeni.

Situacija u kojoj smo se našli, psihološki rečeno „nije normalna“ te je očekivano da će reakcije i ponašanja ljudi biti iracionalne. U proteklom periodu smo i sami svjedočili, da ma koliko se apelovalo na ljude da ostanu u samoizolaciji i izbjegavaju nepotrebne kontakte, nekolicina to ipak nije poštovala negirajući ozbiljnost cijele situacije, zatim smo imali grupe onih koji su hrlili u supermarkete praveći zalihe, one koje su na bilo kakvu naznaku simptoma upadali u panična stanja i odlazili pravo u bolnice, itd.

Kao što smo i rekli, ovakve reakcije su očekivane i predstavljaju izvjestan vid psihološke odbrane. Ali, sa druge strane, kada se inicijalne reakcije smire i kada se malo adaptiramo na novonastalu situaciju, važno je da se pridržavamo protektivnih oblika ponašanja kako bi se pandemija što lakše stavila pod kontrolu. Pregled različitih izvora istraživanja ove oblike ponašanja svrstava u tri grupe:
* preventivno (koje se odnosi na povećanje mjera lične higijene, pranje ruku, nošenje maski za lice i rukavica, primanje vakcine),
* izbjegavajuće (povezano sa izbjegavanjem gužvi, javnih okupljanja, javnog prevoza, odnosno svega onoga na šta danas referiramo kao na poštovanje fizičke distance; samoizolacija i karantin također spadaju u ovu grupu ) i
* upravljanje bolešću, onda kada se bolest dogodi (što podrazumijeva uzimanje terapije, traženje medicinske pomoći, konsultacije preko SOS linija ili interneta).

Praktikovanje protektivnog ponašanja u velikoj mjeri ima uticaj na način i brzinu kojom se pandemija razvija. A sa čim su zapravo ti oblici ponašanja u vezi i da li određene obrasce možemo predvideti?

Analize prethodnih iskustava tokom pandemije ptičijeg gripa (H5N1), svinjskog grupa (H1N1) i SARS-a, nam pružaju uvide u određene obrasce ponašanja i omogućavaju nam bolje razumijevanje pozadinskih faktora, koji imaju utjecaj na ponašanje ljudi u datim situacijama.

Naime, nalazi istraživanja ukazuju na to da su protektivna ponašanja u korelaciji sa određenim demografskim faktorima: kao što su starost, pol, stepen obrazovanja, regionalna pripadnost, kulturološki aspekat. Tako se, na primjer, pokazalo da su tokom epidemije SARSA u Singapuru i Hong Kongu stariji ljudi i žene, bili u većoj mjeri skloni da slijede preventivna ponašanja, kao što su pranje ruku, respiratorna higijena i nošenje maski. Također, slična ponašanja su uočena i kod ljudi sa višim stepenom obrazovanja. U kulturološkom pogledu, pripadnici azijatske kulture su se u većoj mjeri pridržavali izbegavajućih ponašanja, kao što su izbjegavanje gužvi i korištenje javnog prevoza, u odnosu na pripadnike evropske kulture.

Svi gore navedeni podaci, nedvosmisleno ukazuju na postojanje veze između određenih ponašajnih obrazaca i demografskih fakora. Ipak, priroda te veze nije direktna, odnosno demografski faktori nisu uzrok određenim ponašajnim obrascima, već između njih posreduju psihografske varijable. Šta to konkretno znači?

Uzmimo, naprimjer, žene i starije ljude koji su u većoj mjeri bili skloni da postupaju u skladu sa preventivnim mjerama. Kod ovih demografskih grupa je zabilježen viši nivo percepcije, odnosno svijest da oni pripadaju rizičnijim grupama za dobijanje SARS-a. Isto tako, ljudi sa višim nivom obrazovanja su zbog svoje informisanosti vršili realniju procjenu ozbiljnosti bolesti, kao i efikasnosti određenih preventivnih mjera koje su preduzimali.

Neke od psiholoških varijabli koje posreduju između demografskih faktora i ponašajnih obrazaca tokom pandemije su: percepcija podložnosti određenoj bolesti (odnosno zabrinutost da će se bolest razviti), procjena rizika dobijanja bolesti, percepcija ozbiljnosti bolesti, doživljaj koliko je efikasno preventivno ponašanje koje se preduzima, socijalni pritisak, stepen znanja i informisanosti, kao i izraženi nivo anksioznosti. Tako će se, naprimjer, ljudi sa višim stepenom ankioznosti u većoj mjeri pridržavati preventivnih i izbjegavajućih mera, ali će isto tako biti skloniji da različite reakcije organizma interpretiraju kao potencijalne simptome. Zatim, znanje i informisanost o određenom fenomenu, ima utjecaja na realniju procenu rizika i procjenu efikasnosti određenih mjera preventivnih ponašanja, pa samim tim i na praktikovanje istih.

Različiti efekti preporuka

Gore navedeni primjeri predstavljaju samo neke od ilustracija načina na koje demografski i psihološki aspekti mogu djelovati na određene obrasce ponašanja. Kada se se sve to uzme u obzir lakše nam je da razumijemo zašto preporuke javnosti nemaju istog efekta na sve.

Mlađem, urbanom, osviještenom segmentu ljudi će možda biti dovoljno reći #stayathome. Njihov nivo obrazovanja omogućava im da lakše razumiju „flattening the curve“ koncept, a snažnu motivaciju će pronaći u osjećaju društvene odgovornosti i solidardnosti, koji će entuzijastično dijeliti na društvenim mrežama.

Kada je riječ o starijim ciljnim grupama, motivacija za ostanak u domovima će biti drugačija, i poticat će od percepcije da oni spadaju u visoko rizičnu grupu, koju virus najlakše i najteže napada.

Tinejdžeri zahtijevaju poseban pristup: jer sebe ne doživljavaju kao potencijalno rizičnu grupu i dodatno su po prirodi svog ponašanja buntovni i skloni da ne poslušaju autoritet i kada su mnoge stvari u pitanju. Njihovoj motivaciji će biti neophodno pristupiti kroz jasnu komunikaciju da nepoštovanjem predloženih mjera samoizolacije možda neće naškoditi sebi ali sigurno hoće ugroziti druge, pa i svoje najbliže.

Na čitavu ovu kompleksnu situaciju dodatnog uticaja ima i životni stil koji svaka od ovih ciljnih grupa vodi.

Mlađe ciljne grupe su dosta lagodnije u korištenju digitalnih tehnologija, te njima neće predstavljati problem da nastave da vode približno sličan način života, jer će svoje radno okruženje preneti u digitalni univerzum, socijalizacija će nesmetano nastaviti putem Vibera ili WhatsAppa, a sve što im u nekom trenutku zafali riješit će kroz dva, tri klika i online dostavu.

Za razliku od njih, starijima će nedostajati bazična socijalna interakcija, koja je u tom životnom periodu generalno smanjena, kao i odlazak u kupovinu, koji pored same nabavke ima dublje značenje socijalne interakcije, pa i fizičke aktivnosti.

U tom smislu, prilikom davanja određenih smjernica i preporuka za ponašanje važno je sagledati kontekst i širu sliku. Bolje razumijevanje demografskih i psihografskih aspekata, kao i kulturnog konteksta koji imaju uticaja na protektivna ponašanja nas uče, da komunikacionu strategiju za davanje preporuka, kojih opšta populacija treba da se pridržava, ne možemo graditi po principu jedinstvenog rješenja primjenljivog na sve (one fit to all rješenja).

Slično kao što smo komunikacione strategije različitih brendova skloni da prilagođavamo tako da rezoniraju sa vrijednostima različitih ciljnih grupa - poznavanjem demografskih faktora, kulturalnog konteksta, percepcije rizika i stavova prema određenim bolestima, možemo kreirati bolje i efikasnije strategije protektivnih mjera ponašanja, koje će zapravo ljudi slijediti, a kroz to i uticati na brzinu i način razvoja pandemije.

Također, imajući u vidu različit kontekst i perspektivu iz koje svaka individua polazi, lakše možemo da razumijemo nečije postupke, i da njegujemo empatiju i toleranciju, jer nam je u trenutnim okolnostima prijeko potrebna.

Foto: pixaby.com

-