U godini Svjetskog prvenstva u fudbalu koje je nedavno završeno, te u  slučaju kada je autor teksta osoba poput mene kojoj je sport vrlo bitna stvar u životu, a pogotovo fudbal, nisam mogao zaobići u ovoj kolumni temu koju sam nazvao teorija igara. Kao šlagvort samoj temi ovog broja iskoristit ću stvarnu teoriju igara odnosno neke njene dijelove. Teorija igara predstavlja matematičku teoriju i metodologiju koja se koristi za analizu i rješavanje konfliktnih i djelimično konfliktnih situacija u kojima učesnici imaju suprotstavljene interese.

Razmatranje situacija  u kojima dva ili više subjekata donose odluke u uslovima sukoba interesa nazvano je teorijom igara zato što tipične primjere ovakvih situacija predstavljaju različite društvene igre, kao što su sportske utakmice, kartaške igre (poker, bridž, i sl.), šah, itd. Naravno, iako je veći dio termina koji se koriste u okviru matematičke teorije igara sličan terminologiji društvenih igara, teorija igara ima mnogo širu primjenu i koristi se za modeliranje konfliktnih situacija u matematici, politici, ekonomiji, vojnoj strategiji, itd. Pri tome, neophodno je istaći da metode teorije igara služe za analizu i rješavanje takvih konfliktnih situacija koje karakteriše višekratno ponavljanje pojedinih odluka o mogućem razrješenju sukoba interesa između učesnika, tj. igrača.

Prvi radovi iz domena teorije igara datiraju još od prve polovine devetnaestog stoljeća, od radova Cournota i Bertranda, koji su nagovijestili mogućnost korištenja teorije igara za potrebe ekonomske analize, posebno u analizi proizvodnje i cijena.

Međutim, ideju opće teorije igara na teorijski konzistentan način prvi su predstavili John von Neumann i Oskar Morgenstern 1944. godine u svom fundamentalnom radu “Teorija igara i ekonomsko ponašanje”. U tom radu pokazano je da se mnogi ekonomski problemi mogu veoma uspješno modelirati korištenjem teorije igara i predstavljene su igre u ekstenzivnoj i normalnoj formi.

U periodu nakon drugog svjetskog rata razvoj i usavršavanje teorije igara predstavlja predmet interesovanja mnogih istaknutih matematičara i ekonomista. Može se slobodno kazati da u periodu skoro da nijedno područje ekonomske analize i matematičkog modeliranja ekonomskih pojava nije ostvarilo toliku ekspanziju i razvoj kao što je to slučaj sa teorijom igara.

Logično je da je preporuka za knjigu koju treba obavezno pročitati u ovoj kolumni nešto od literature vezano za teoriju igara. Može se krenuti od gore navedene knjige Teorija igara i ekonomsko ponašanje kao bazičnog djela, ali se može pročitati i neko savremenije djelo poput Teorija odlučivanja koju je 2004. napisao Dubravko Pavličić.

Svakako je pored ovog potrebno spomenuti i genijalnog John Nasha koji je svojim rješenjem koje je objavio u knjizi Nashov ekvilibrijum (Nash Equilibrium), odnosno svoje druge knjige Nash Bargaining Solution (NBS) (u kojoj je predstavljeno rješenje kooperativne igre dva igrača).

Obje knjige je objavio 1950. godine te njima značajno doprinio razvoju segmenta koji nazivamo pregovaračke igre u okviru same teorije igara.

John Nash je postao poznat i široj javnosti nakon što je ekranizirana knjiga Blistavi um koju je napisala Sylvia Nasar, a koja se bavi biografiom Johna Hasha.

Teorija igara u  mikroekonomiji

Teorija igara je postala predmet interesovanja sve više kako se razvijala ekonomska misao, a pogotovo ono što zovemo mikroekonomija. Kako je IN STORE magazin u osnovi namijenjen industriji roba široke potrošnje u kojoj je velika konkurencija zapravo svakodnevica sa kojom se susreće svaki učesnik, razumijevanje teorije igara odnosno njenih segmenata je neminovno. Potrebno je za početak dati teorijski uvod o samoj teoriji igara kako bi se mogala bolje razumjeti sama tema.

Osnovna karakteristika teorije igara sadržana je u činjenici da veličina rezultata koji će pojedini igrači ostvariti u igri ne zavisi samo od njihovog izbora mogućeg pravila ponašanja u igri, već i od izbora ostalih igrača. Svaki od igrača unaprijed poznaje moguće alternative koje mu stoje na raspolaganju u toku igre, koje nazivamo njegovim strategijama.

“Strategije predstavljaju ukupnost pravila ponašanja igrača i potencijalne rezultate izbora pojedinih alternativa u svakoj konkretnoj situaciji.”

Pravila igre

Sama strategija predstavlja centralni pojam ukupne teorije igara, kojim se unaprijed definišu mogući izbori različitih alternativa od strane igrača, za koje se oni mogu opredijeliti u svim mogućim varijantama igre.

Svaka igra se realizuje preko pojedinačnih poteza igrača, pri čemu potez predstavlja jedan izbor moguće alternative od strane igrača. Skup većeg broja poteza obrazuje partiju.

Postoje različite vrste igara, pri čemu se kao kriterijumi za klasifikaciju igara obično uzimaju slijedeći kriterijumi: broj igrača, broj strategija, karakter funkcije plaćanja i međusobna povezanost igrača. Zavisno od broja igrača učesnika, sve igre dijelimo na igre sa dva lica, igre sa tri lica... igre sa n lica.

Za realizaciju neke igre, odnosno postojanje odnosa konflikta (ili kooperativnosti), neophodno je učešće najmanje dva lica. Postojanje tri ili više učesnika u igri otvara mogućnost stvaranja tzv. koalicija, tj. mogućnost da više igrača usklađujući svoje interese koordinisano opredjeljuju u izboru strategija.

Ukoliko svakom od igrača u igri stoji na raspolaganju konačan broj strategija, tada se radi o tzv. konačnoj igri. U suprotnom slučaju, kada broj strategija igrača nije ograničen, igra predstavlja beskonačnu igru.

Zavisno od međusobnog odnosa igrača učesnika, sve igre dijelimo na kooperativne i nekooperativne.

Kooperativne igre predstavljaju takvu vrstu igara u kojima igrači formiraju koalicije koje im služe za međusobno usklađivanje ponašanja i izbor pojedinačnih strategija koje im obezbjeđuju postizanje najpovoljnijih rezultata.

Ukoliko u toku igre ne postoji koordinacija u ponašanju (izboru poteza) od strane igrača, takva igra predstavlja nekooperativnu, tj. antagonističku igru.

U ovom trenutku je potrebno uvesti i objasniti pojam igrača. Igrači su savršeno racionalni pojedinci koji nastoje da maksimizuju svoju dobrobit, odnosno, da postignu što bolji rezultat po njihovim vlastitim kriterijima.

Zbog čega je potrebno poznavati teoriju igara u svakodnevnom radu u FMCG industriji?

Razlog je vrlo jednostavan. Svako ko radi u ovoj industriji se svakodnevno susreće sa nekim oblikom teorije igara. Vaše preduzeće se svakodnevno nalazi na tržištu  u interakciji sa svojim poslovnim partnerima i pojavljujete se u najmanje dvije uloge i to prodavca ili kupca.

Ono je na taj način kontinuirano uključeno u neki oblik teorije igara, Sam modalitet se mijenja, ali suština ostaje ista. Kakvu korist vam donosi ovakvo saznanje? Ono vam pokazuje "širu sliku" dešavanja na tržištu i na neki način upotpunjuje vašu ukupnu sliku o tržišnoj poziciji.

Vrlo bitno je razumjeti u kakvom okruženju se odvija sama igra i koji model ponašanja je najbolji za vas da ga primijenite.

Ono što se može uvijek potvrditi iz vlastitog iskustva je činjenica da antagonistički pristup tržištu uvijek stvara tenzije i nije najefikasniji niti najprofitabilniji pristup za svakog igrača. Samo onaj koji je najjači crpi korist iz antagonističkog modela, dok svi ostali gube u zavisnosti od svoje snage.

Sve ovo upućuje na zaključak da je kooperativni pristup najbolje rješenje. Koliko god to zvučalo paradoksalno to nije tako. U svakoj situaciji nije moguće koristiti kooperativni pristup. U takvim situacijama je potrebno koristiti neki drugi najkorisniji model.

Sve ovo nas navodi na zaključak da je makar površno poznavanje teorije igara  potrebno različitim nivoim menadžmenta...