IN STORE in your country:
BiH   Slovenija   Hrvatska   Srbija   Makedonija  
Povratak na pocetnu stranu  
  B I H Nedelja, 21.10.2018 || 55 zlatnih godina najboljih sorti  |  Oktoberfest na Jägemeister način u Sarajevskom Klubu Jedan  |  dm potvrdio lidersku poziciju na drogerijskom tržištu  |  ”Čovjek koji je napravio revoluciju u kompaniji Red Bull”  |  Bankrotirao nekada najveći trgovački lanac na svijetu  |  BiH veliki uvoznik piva, ali manje smo pivopije od drugih u okruženju  |  AUTO ASISTENCIJA – NAJBOLJI SAPUTNIK  |  U petak počinje 14. Međunarodni Sarajevo Wine Weekend  |  GRAND KAFA DIO “MUST HAVE” ASORTIMANA U BIH  |  Sajam ‘Opens’ u Zenici okupio 283 izlagača poljoprivrednih proizvoda  |  Lidl otvorio prve trgovine u Srbiji  |  Raste interesovanje za proizvodnju krastavaca kornišona  |  Hifa Oil postala ekskluzivni zastupnik renomiranog branda Nursan Trailer  |  Trgovci odabrali top 100 proizvoda  |  Trgovinski rat učiniće svijet siromašnijim i opasnijim  |  Trgovci izabrali top 100 proizvoda u BiH!  |  Hunt for the Perfect Taste pružio bogatstvo okusa  |  Trgovci u BiH biraju top 100 proizvoda  |  Uvoz hrane raste brže od izvoza  |  Stanić Beverages uložio 4 milijuna eura u liniju za punjenje PET boca u Kreševu  |   ||
   

Vedrana Seksan: Pomoć, kad ti treba

05.08.2012
 
Piše: Vedrana Seksan, glumica i novinarka
 
 
Prijatelji se, kažu, poznaju u nevolji. A može li veća nevolja biti od toga da ti u sred onih tropskih vrućina koje su uslijedile neposredno nakon sibirskih hladnoća, na sred raskrsnice, na onom semaforu za skretanje lijevo koji traje tri sekunde i kroz čije zeleno svijetlo prođu dva auta, da ti, dakle, tu stane auto. Mislim, može, naravno, ali u tom trenutku jadnom čovjeku koji se topi na plus trideset i sjedi u Golfu dvojki, garantovano ništa gore ne pada na pamet. Uglavnom, on stoji, ostali trube, psuju, granaju rukama i zaobilaze ga. Nije zgodno, priznajem, zaobići tako pozicioniran auto, ali njemu je valjda najgore. Gore nego nama koji se samo topimo. Smeta me ta nesolidarnost. U njoj vidim strašno otuđenje za koje smo se do jučer zaklinjali da se nama nikada ne može desiti. Ne može se nama, govorili smo, desiti da nam čovjek umire na ulici a da mi pored njega prolazimo. Evo – umrlo čovjeku auto, on je očito na rubu moždanog udara, panično telefonira, upalio sva četiri, a mi ne samo da prolazimo, nego još i stajemo na žulj trubeći kao sumanuti. Nisam ja neka sad dobrica dobrić ali, iz mog Francuza ugodno rashlađenog klimom, jednostavno više nisam mogla gledati kao se čovjek pati. Stanem na proširenje i ja upalim sva četiri i krenem. Da guram, ako treba. Da šlepam, ako ima sajlu. Da ga branim, ako ko izađe da ga bije. Prilazim, on priča na telefon. Čekam da završi. Ne prisluškujem, ali je jasno da priča sa BIHAMK-ovim službenikom. Daje registraciju, lokaciju, kaže ne zna šta je. Nešto puklo. Ne traži majstora. Samo nekoga da ga odvuče. Onda malo šuti. Pa, kaže da nije član. Po načinu na koji mu se mijenja ionako izgubljeni izraz lica shvatam kako neće ići tako lako. Pa koliko, pita. Pedeset maraka, ponavlja. Pedeset maraka, ponavlja još jednom. Čekajte, a šta je sa onim što plaćamo u sklopu registracije. Onom cifrom koja bi nam trebala obezbijediti jednu pomoć godišnje. Ništa. Pa dođite, kaže nakon pauze. Platit ću. Šta da radim, sad kad sam nemoćan. Još malo šuti, a ja zamišljam službenika u klimatiziranom uredu koji odgovara na pozive i kojeg se malo tiče to što čovjek stoji na sred ceste. Potpuno izgubljen. Potpuno mokar. I potpuno nemoćan. Nekako zamišljam sebe. Ubijeđenu da sam sa onih osam maraka koje sam pri registraciji vozila dala obezbijedila to da mi jednom, zlu ne trebalo, dođu i pomognu. Očito sam se jako prevarila. Čak sam prije nekoliko dana, sasvim slučajno, na radiju slušala objašnjenje kako je tih osam maraka upravo za to namijenjeno. Očito sam jako u krivu. Nudim čovjeku svoju pomoć, on se zahvaljuje, kaže da će doći, da ne treba. I ne odolijeva da ne prokomentariše kako je strašno to što će mu, povrh svega, još i naplatiti nešto za šta je bio siguran da ima pravo. Kažem da mi je žao. On se još jednom zahvaljuje. Ja odlazim u svoj auto. On ostaje da čeka. Sasvim sam sigurna da postoji objašnjenje za šta služi tih osam maraka koje dajemo pri registraciji. I znam da osam maraka nije neka velika cifra. To su četiri kafe, ili pet flaša vode koje su čovjeku u Golfu bile mnogo potrebnije. Ali se, prema podacima Dnevnih novina godišnje na osnovu tih osam maraka sakupi 7,2 miliona maraka. Koje vam, očito, neće pomoći na cesti. Kad vam je pomoć potrebna. I kad vam umjesto prijatelja treba neko dovoljno profesionalan da obavi posao za koji je i te kako plaćen.

 
 
 
 
back to top