IN STORE in your country:
BiH   Slovenija   Hrvatska   Srbija   Makedonija  
Povratak na pocetnu stranu  
  B I H Srijeda, 14.11.2018 || PROBUDI ŠTO JESI!  |   Oliver Mlakar prezentirao novi Vegedor: Više povrća, manje soli!  |  Održan peti Sarajevo Marketing Summit  |  Kompanija Microsoft u BiH predstavila i nagradila svoje partnere  |  Grupa Podravka nastavlja s rekordnim rezultatima poslovanja uslijed značajnog organskog rasta  |  Krombacher najpopularnije pivo u Njemačkoj  |  Veći rast za L'Oréal od očekivanog  |  Konzum uveo nove proizvode u asortiman svojih trgovačkih marki  |  Proizvodnja vina na najvećem nivou u posljednjih pet godina  |  Atlantic Grupa i Adris najavljuju akvizicije  |  Savršen slijed vina Slavonije, hrane i muzike u gradu soli  |  BAT donio odluku: "Drina" se seli u Srbiju i Hrvatsku  |  Kafa Emina na policama trgovina u Austriji  |  U okviru izložbe kolekcionara predstavljene prve bh figurice PEZ®  |  Branislav Vujović - Kako poslovni modeli mijenjaju biznis i marketing?  |  U Srbiju stižu pilići hranjeni GMO?  |  Coca-Cola najavljuje nove predsjednike   |  55 zlatnih godina najboljih sorti  |  Oktoberfest na Jägemeister način u Sarajevskom Klubu Jedan  |  dm potvrdio lidersku poziciju na drogerijskom tržištu  |   ||
   

Vedrana Seksan: Igraonica

06.09.2012
 
Piše: Vedrana Seksan, glumica i novinarka
 
 
Spadam među one roditelje koji od rođenja svoje djece nikad nisu s mirom popili kafu. Što je ćeif koji se nikako ne treba uzimati olako. Jer je kafa, to znamo, više od napitka. Ona je i druženje i posao i razgovor te hiljadu drugih stvari koje trebaju svakom. Pa makar se radilo i o roditelju djeteta koje negdje krišom pije Red Bull. Uglavnom, kako kod kuće nemam mira, jasno je da ni ne pokušavam sa podmlatkom otići u neki javni objekat. Zašto bi i sebe i ostale goste izlagala stresu? Zato je moj društveni život sveden na par sati, koliko se uspije pronaći neko ko će malo pripaziti. Odnosno, bio je sveden na to dok nisam sasvim slučajno pronašla igraonicu u kojoj, nevjerovatno ali istinito, primaju djecu ispod tri godine, a bez roditeljskog nadzora. Jer, korist od igraonice u kojoj ja moram skakati sa djetetom ima samo dijete. Što se mene tiče, ja se dovoljno iskačem kod kuće. Od ove igraonice, ispostavilo se koristi imamo svi. I ja, koja sam od kafea preko puta napravila kancelariju jer imaju i bežični internet pa mogu raditi, imaju dobru kafu pa se mogu poslovno nalaziti sa svima sa kojima treba da se nađem, a može i neobavezni susret u večernjim satima jer igraonica radi dovoljno dugo da se mogu naći sa prijateljima i stići kući na vrijeme za spavanje. Moj sin je oduševljen. Ako će plakati kad ga ostavljamo sa bilo kim, ovdje će još sa vrata vikati pa-pa i poručivati nam da idemo na kafu, a ozbiljne problem ćemo imati tek kada ga pokušamo odvesti odatle, mameći ga bombonama i obećanjem da će doći opet. Hvaleći se nedavno prijateljima kako sam blago otkrila, pitali su me koliko košta to zadovoljstvo. Četiri marke prvi sat, tri marke dodatni sat, a treći, koji nikada nije ostao, je džaba. Opa, rekao je moj prijatelj, otac dvoje djece. Fino oni to zaračunaju. Da se razumijemo, nisam od onih koji se razbacuju novcem, ali meni moj mir za sedam KM zvuči kao poštena pogodba. Osim toga, zar može jeftinije? Potpuno shvatam kako je sedam maraka cifra za koju možeš kupiti školjku jaja i mlijeko, ali, kažem, od ovih sedam maraka svi imamo tako mnogo koristi. Zapravo, ako čovjek malo bolje razmisli - svi osim vlasnice, koja ujedno i čuva naše dijete i koju bih često povela kući, da ikako može. Sedam maraka koje su tako goleme mojim prijateljima jednako su sasvim sigurno goleme za toliko roditelja koji će radije trpjeti da im djete izvrće kafanu naopako, ili neće ni izlaziti, nego će se odlučiti da plate svoje slobodno vrijeme. Čak i kada se saberu svi oni koji kao ja više vole da se odmore nego kupe novu majicu, koliko nas treba da bude da bi se sa sedam maraka po glavi pokrili troškovi najma prostora, komunalija, prijava, poreza, svih onih dadžbina koje država tako neumoljivo traži, a u isto vrijeme stvarajući atmosferu u kojoj je ostaviti dijete na dva sata, nekome luksuz. I koliko je još poslova u kojima ne postoji nikakva računica. I koji će se sasvim sigurno kao neisplativi ili kao "luksuz” zatvarati, ostavljajući ljude bez radnih mjesta. I nas roditelje bez dva sata mira. U isto vrijeme, dok se igraonice zatvaraju jer je to luksuz, dva sata parking u centru grada platila sam sedam maraka. S tim što mi, u slučaju auta, niko nije garantovao da će ga paziti. Niti su mi ga vratili zadovoljnog i sa friškim crtežom. Igraonice se zatvaraju, ali nisam čula da se zatvorio i jedan parking. Pitam se - šta to govori o nama. 

 
 
 
 
back to top